# bodypositivity – Da, ali u pozitivnom smjeru

Pozdrav, draga Mama!

Današnjim ću se člankom posebno obratiti više majkama, jer mislim da smo mi te koje će ova tema više dotaknuti i koje više promišljaju o istoj, te nam je više stalo do toga „što će drugi reći“… Zadnjih je mjeseci na društvenim mrežama hit novi hešteg # bodypositivity, a koji vrlo često nema baš veze s time što bi on trebao predstavljati.

Pretpostavljam da je većina vas već upoznata s istim, ali evo samo ukratko: ovaj „pokret“ predstavlja poruku žene drugim ženama kako svoje tijelo treba voljeti u svim oblicima i izdanjima, bilo ono najfit ikada, mršavo, debelo, puno strija i svim naslagama sala ili pak zategnuto i jednostavno „wow“.
I apsolutno se slažem s time!

Ljudsko je tijelo fenomenalno, može funkcionirati u jako oslabljenim uvjetima, može podnijeti ogroman fizički i mentalni stres, nevjerojatno je koliko se i kako brzo adaptira i kako lako može prihvatiti sve ono što pred njega stavimo. Kad u tu računicu još dodamo ženu, koja je u stanju stvoriti cijelo jedno, ili čak dva, tri ili četiri (i više) novih ljudskih života, donijeti ih na svijet, othraniti i pripremiti za novi život… nismo li jednostavno savršeni strojevi?
I naravno, mama, da se naše tijelo tim procesom stvaranja novog života promijeni, promijeni se i naša psiha, te nikada više nismo iste. Neke od nas smo manje, neke više sretne u ulozi u kojoj se nađemo, neke se bolje snađemo, neke lošije, i nekima promjene koje se dogode ne legnu najbolje, dok neke plivaju kao „ribice u vodi“. Smatram da je sve to u redu, i da cijelo svoje biće trebamo gledati u pozitivnom svjetlu, upravo kako # bodypositivity i nalaže – jer upravo to i je, naše je tijelo pozitivno, divno, savršeno.

Međutim, ono što me muči kod ovog heštega je ona druga strana medalje, koja se pokušava nametnuti, a koja ozbiljno može narušiti zdravlje svih majki, žena, djevojaka, kao i bilo kojeg drugog ljudskog bića. Bitno je voljeti sebe, u bilo kojem izdanju, na bilo koji način. Ono što je također bitno je ne maskirati svoje nezadovoljstvo trenutnim stanjem u # bodypositivity, a sve samo kako bismo se prividno i kratkoročno osjećale bolje.
Što pod time mislim? Uzet ću jedan banalan, svim majkama poznat primjer.
Rodila si prije šest mjeseci. Tvoje je tijelo u „rasulu“, trbuh, strije, noge, višak kilograma, grudi, a još si uz to neispavana, pod ogromnim pritiskom okoline „u moje se vrijeme“ i „danas je najbolje!“, a još si pod debelim utjecajem hormona… kosa ti je neoprana, masna i visi u rezancima, vrlo vjerojatno ispada u pramenovima, koža ti je suha i siva, ruke teške i umorne. Kada se pogledaš u ogledalo, nisi to ti. Ne poznaš se takvu kakva jesi – i nisi zadovoljna.
Sve će to proći. San će se regulirati (vjeruj, hoće), ruke će se odmoriti, a ti ćeš opet negdje jednom našminkana u najdražoj odjeći prije trudnoće šetati okolo. Sebe sada trebaš prihvatiti, zavoljeti, zagrliti i reći si; „Sve je u redu, Mama, možemo mi to.“
Međutim, smatram da linija manjeg otpora i čisto prihvaćanje činjenice da si „takva“ od sad na dalje – nije dovoljno. Ako nisi zadovoljna, poduzmi nešto. Minimalno, najmanje, jedan mali korak. Ne naprijed isto je putovanje za sebe; ono u drugom smjeru.

Ja sam, od kad sam rodila Tinka, u dosta nestabilnoj fazi, i psihički, i fizički. Osim što imam dvoje male djece s 19 mjeseci razlike, suprug i ja vodimo dva, a pokrenuli smo još jedan posao (od kojih je jedan u stvari isključivo moj), te se suočavamo s krizom na svjetskoj razini. Iskreno, biti poduzetnik, a posebno u fitness industriji, nije baš „piece of cake“ danas. Razni stresori postali su nam svakodnevica, krenuvši od toga hoćemo li sutra dobiti potpore za plaće i ne dobijemo li ih, kako ćemo isplatiti radnike, hoćemo li imati za naše plaće i na koji način možemo preokrenuti naš posao da bude uspješniji, kako doskočiti potencijalnim budućim diskriminacijama… i nije da se žalim, zaista volim svoj posao i iskreno uživam u njemu. Ali da je težak period – uh, definitivno je.
I sav je taj stres na neki način ostavio traga na načinu na koji gledam sebe i svijet oko sebe.
Kao da sam se odjednom, prije koji mjesec, našla u vrtlogu negative koji me vuče sve dublje i dublje.
Manjak sna poznata je nuspojava skoro svake dojeće mame, a, iako smo prestali, i dalje se budim i barem dva puta kroz noć prošećem provjeriti je li sve u redu s malcima. Osim toga sam ostala sama u Rijeci, cjelokupni riječki posao spao je gotovo isključivo na mene, a i sam Davidov izostanak fizički i psihički se jako osjetio… nedostatak sna uzrokovao je nedostatak energije, koji je pak utjecao na moje strpljenje, a isto pak na jednu jedinu misao koja mi se kroz dan provlačila kroz glavu „Kako da ulovim 5 minuta mira i tišine?“. Imala sam osjećaj da s posla trčim po djecu, pa natrag na posao, i ja kao ja. Iva, sam se izgubila.
Uz sve to pritisak koji se stavlja na majke danas… jao meni! U stvari, same si ga stavljamo, pod izlikom da želimo biti što bolje, a u stvari, u ganjanju savršenstva, iz nas izlaze demoni za koje nismo ni znali da postoje, pa se grizemo jer nitko oko nas ne puca (jel’, molim te?!), i tako se nađemo u začaranom krugu.
Sav taj stres pod kojim sam se iznenada našla uzrokovao je da sam smršavila nekoliko kilograma (zadnje sam ovoliko imala… davno davno), i da sam se osjećala loše, i još lošije. Radije sam birala ne jesti nego da me djeca žicaju hranu, radije sam išla raditi nego pojela nešto, a i ono što sam jela, nije baš bilo nutritivno jako bogato i zadovoljavajuće.

Zašto ti to sve pišem, pitaš se, i kakve to veze ima sa # bodypositivity?

Pa zbog toga što sam u tom periodu i dalje bila svjesna da to nije dobar i ispravan put i da me to ne čini zdravom.
Nisam se pod izlikom „prihvaćam se kakva jesam“ predala i pravila da je to super. Jer nije.
U redu je biti sve to, i pod stresom, i loše, i ne imati podršku ili barem osjećaj da ju nemaš, i ne voljeti svoje tijelo, i voljeti ga – ali sve dok god želiš ići prema naprijed.
Nismo stvorene da se predamo.
Nismo stvorene da ne možemo.
Nismo stvorene da kažemo „ja bolje ne mogu“.
Nismo stvorene da odustanemo.

Da, naravno, voli se takva kakva jesi, ali isto tako, nemoj si pod izlikom # bodypositivity napucati 20 kilograma i zaključiti kako jednostavno ne možeš bolje od toga. Ili pak postati kostur, pod izlikom da ne stigneš jesti.
Nije stvar kilograma, imala ih 10 viška ili 10 manjka, poanta je ista – tvoje tijelo nije funkcionalno.
Možeš li odnijeti dvije vreće namirnica, po jednu u svakoj ruci, i bebu u klokanici na 3. kat do stana? (Usporedbe radi, mi živimo na 6. katu i nemam izbora nego sve nositi, PLUS još pregovarati s jednim skoro trogodišnjakom da hoda samostalno.)
Možeš li ukrcati sve potrepštine za plažu i odnijeti ih do ležaljke? (Danas sam gledala jednu majku s dva sina, 8 i 10 godina cca, kako vuče čamac od 3m i kolica puna igračaka i ručnika i svega što već trebaju za poslijepodne na plaži, s lakoćom kao da ima ručnik pod pazuhom, preko cijele šljunčane plaže. Tome trebamo težiti, zar ne?)
Možeš li uzeti oboje djece na stepenicama na trajektu i spustiti ih, jer se, eto, stariji boji hodati, strme su mu? (U rijetkim danima kad smo izašli iz auta na relaciji Prizna-Žigljen, upravo sam to bila prisiljena činiti, 15 i 12 kilograma, svaki u jednu ruku.)
Možeš li si priuštiti da zaboraviš nešto na 6. katu i vraćaš se opet gore? A dok kasniš i žuriš? (I sama, ne trebaju ti u tom slučaju djeca?)

Ja i dalje nisam odlučila u kojem smjeru želim krenuti sa svojim treninzima, zato mi je i teško održati konstantu. Ali, i dalje treniram. Jedan dan weightlifting, jedan dan želim raditi na estetici, jedan dan dižem zgibove… i jako, jako, jako mi je teško uloviti neki ritam koji traje dulje od 6 tjedana, ali i dalje, i nakon svake pauze, ne odustanem. Lakše bi mi bilo reći, jooooj, nemam sad vremena i energije za to, baš mi je teško trenirati – jer zaista je – ali želim postaviti primjer svojoj djeci.
Želim im pokazati da je ljudsko tijelo divno, savršeno, upravo takvo kakvog ga imamo – dok god težimo tome da postane još malo bolje. Jer tada će suočavanje s problemima sutra biti još malo lakše, a odnijeti te vrećice na 6. kat neću doživjeti kao dodatni stres.

Nismo stvorene da se predamo.
Nismo stvorene da ne možemo.
Nismo stvorene da kažemo „ja bolje ne mogu“.
Nismo stvorene da odustanemo.

Nemoj ni ti, a posebice ne pod izlikom # bodypositivity.
Osobno sam na društvenim mrežama uklonila sve profile i stranice koje me zamaraju, koji mi stvaraju pritisak i koji mi ne daju neki koristan sadržaj, te se trudim imati mobitel u rukama što manje. Shvatila sam da me većina toga što konzumiram truje, i ne želim to.

# bodypositivity da, ali u pozitivnom smjeru.
Možeš ti to, Mama.

Do sljedećeg čitanja,
Stay Active 🤸‍♀️

Tekst: Iva Kolacio Antonić