Autor teksta: Iva Kolacio Antonić
Dragi roditelju,
Evo mene natrag. Nakon pauze od tri tjedna, dobar je osjećaj opet sjesti i pisati.
Kako se sezona u Šimunima kotrlja, tako imam sve manje vremena za pisanje… David ima manje vremena za preuzeti djecu, a i ako ima, ja sam u gymu. Ali, to je dobro!
Ostala sam Ti dužna još jedan članak iz serijala aktivnosti i prehrana djece od beba do tinejdžera, a to su aktivnosti djece do 16 godina. Možda najizazovniji članak za napisati, ali s druge strane mogu najviše primjera pronaći, pa se nadam da će u konačnici tekst biti pun praktičnih savjeta koje možeš već danas primijeniti na svom izazovnom adolescentu.
Kako rastu, tako djeca sve više žele preuzeti kontrolu nad svojim životom, a nad njihovim životima sve veću kontrolu preuzimaju ekrani. Tako ćeš često svog adolescenta zateći kako istodobno surfa, gleda seriju na televiziji i jede nešto. Možeš li i sebe prepoznati u tom obrascu? Ako je odgovor da, možda je vrijeme da postaviš bolji primjer svom djetetu, jer, realno, kako možemo od njih očekivati da budu bolji od nas?
Od pojave prvih mobitela, dok smo sestra i ja bile teenagerice, tamo još početkom 2000-tih godina, naša je mama imala jedno pravilo: nema ekrana za stolom. Dakle, ako jedemo, ne nosimo mobitel u kuhinju, i ne javljamo se na pozive usred obroka. Ništa se neće dogoditi ako se javimo pola sata kasnije, a obiteljska dinamika neće se narušiti. Javljanje na poziv danas, dovest će do očekivanja poziva sutra, pa sve do konstantnog tipkanja s prijateljima za vrijeme obiteljskih ručkova. Istu smo tradiciju prenijeli u našu kuću David i ja, a i na obiteljskim okupljanjima također se trudimo izbaciti mobitele i jednostavno ih ne imati u blizini. Ponekad zastranimo, a ponekad prođe 5, 6 sati druženja, a da ja ni ne pogledam mobitel, niti znam gdje mi je.
Volim takve dane, a volim i činjenicu da sam si to osvijestila i da ne dozvoljavam da ekrani i poruke i mailove kontroliraju mojim životima. Na pozive s nepoznatih brojeva vikendom se uglavnom ne javljam, jer su vjerojatno vezani za posao, a trudim se što manje raditi vikendom. Ionako smo po cijele dane na poslu, a i kad nismo, kao da jesmo, pa barem vikende možemo odvojiti za obitelj i sebe.
Tinejdžerima je veoma lako upasti u rutinu bez aktivnosti; kao i nama odraslima, uostalom. Stoga je potrebno doskočiti tom problemu kreativno, jer naše „kvocanje“ i zanovijetanje neće polučiti rezultat, već će, vjerojatnije, otjerati dijete u još veću krajnost. Bitno je da s djecom isplaniramo aktivnosti i uguramo ih u njihov raspored.
Djeca bi trebala biti aktivna svaki dan (hodanje, igra, kućanski poslovi… brojni su načini da djeca budu aktivna), a trenirati bi trebali barem tri puta tjedno.
Kako bi ih potaknula na što više aktivnosti, pokušaj pronaći nešto što će Tvom djetetu biti zanimljivo i u čemu bi moglo uživati, ili, još bolje, neka dijete samo izabere.
Postoje brojne nestandardne aktivnosti koje djeca mogu pohađati ili na koje mogu povremeno otići, kao što su:
Prije nego Tvoje dijete sastavi popis aktivnosti koje ga zanimaju, potrebno je da unaprijed definirate neke parametre. Stoga, ako misliš da ga nećeš moći voziti, odmah to napomeni u početku. Također, ukoliko su financije ograničene, i to je važno odmah reći, kao i ako postoji bilo koja druga prepreka zbog koje nećeš odobriti djetetu aktivnost koju potencijalno želi.
Ne želiš da ti se dogodi da dijete izabere aktivnost, zagrije se za istu, da bi mu Ti na kraju rekla kako ipak ne može. Ni mi odrasli ne volimo takve scenarije, i u nama samo mogu probuditi još veći revolt, a kamo li kod adolescenata.
Bitno je da potakneš dijete da se osjeća samostalno i da ima moć donošenja odluke, pa prilikom odabira aktivnosti pomozi samo minimalno ako te traži. Dakle, ako je pronašao čime se želi baviti, neka sam nađe najbliži klub, sazna kakav je raspored, potraži reference, možda i nekog prijatelja koji već trenira tamo… sve to dat će mu osjećaj da je samo izabralo, i da roditelji nisu imali veze s time, a automatski će i motivacija za treningom biti veća.
Ti kao roditelj trebaš biti tu kao podrška, ali ne i kao glavni akter. Ako dijete želi da mu dolaziš na utakmice, potrudi se nacrtati na svakoj. Ako ne želi – nemoj inzistirati.
Ja sam s 19 godina odlučila upisati Tae kwon do. Moja mama nije baš bila oduševljena tom idejom, pogotovo što sam imala 19 godina i nisam više bila dijete – ali… ali nije imala izbora i pustila me. Klub mi je bio blizu, tako da sam išla pješke, tri puta tjedno u kasnim večernjim satima.
Na kraju sam ostala u tome 10ak godina i trener kojeg sam tamo upoznala uzor mi je i dan danas. Nadam se da će jednoga dana i moji klinci imati priliku raditi s Brankom. Čak smo u nekoliko prilika surađivali, a da nije bilo njega, sigurna sam da u sportu ne bih ostala, te moj put ne bi bio ovakav kakav je danas. Čak i nakon što sam otkrila parkour i aktivno se počela baviti njime, i dalje sam odlazila na treninge 2 ili 3 puta tjedno, samo jer sam voljela biti dolje u klubu.
Ukoliko samo poticanje i dalje ne pomakne Tvoje dijete s fotelje, pokušaj iskoristiti ono što je u toj dobi kod djece najutjecajnije, a čega se većina roditelja pribojava – pritisak vršnjaka. Saznaj kojim aktivnostima se bave prijatelji Tvojeg djeteta, i pokušaj vidjeti možeš li ga uključiti na iste.
Osim toga, želja za samostalnošću svakako se dobro može iskoristiti.
Potakni dijete da organizira aktivan izlet za sebe i prijatelje. Neka nađe neko fora mjesto gdje bi mogli ići, i sazna što im je sve potrebno, na koji način mogu tamo doći, organizira ekipu, prijevoz, sve. Uskoči po potrebi, ali nemoj se uplitati u organizaciju.
A nakon što je taj prvi izlet bio uspješan, pokušaj vidjeti može li tvoje dijete potaknuti i svoje prijatelje na istu inicijativu, pa tako svaki vikend, ili barem svaki drugi, mogu negdje ići i provoditi vrijeme aktivno se zabavljajući.
Ponekad se čini da dijete nema interes za nešto, a možda u stvari samo ne zna kako bi isti pokazalo? Možda misli da nije dovoljno dobar u nečemu?
Jesi li razmišljala da ga potakneš na rad u nekom sportskom klubu kao asistent ili na nekim sportskim rođendanima za klince i slično? Nama se redovno javljaju teenageri, koji vrlo često i dobiju priliku sudjelovati u našim rođendanskim zabavama za klince, gdje pomažu, a aktivni su i uče neke nove vještine. Osim sportskih, uče i kako komunicirati s roditeljima, kako pomoći djeci da nešto nauče, kako im asistirati, te svašta nešto zanimljivo.
S ponosom mogu reći da su deseci klinaca prošli kroz naše dvorane, što kao asistenti na rođendanima, kampovima ili treninzima, a neki od njih izrasli su u vrlo vješte trenere koji danas samostalno vode svoje grupe i rade kod nas.
Dakle, zašto ne? Ukoliko želiš da je dijete aktivno, a ono malo želi, malo ne, napišite na jedan komad papira sve što se od vas očekuje, te ga stavite na jasno vidljivo mjesto. I ne zaboravi na sebe – isto se stavi u ugovor i napiši kada ćeš vježbati. Možda je taman to i tebi motivacija koja ti treba?
Ne zaboravi samo da cilj ugovora nije slijepo držanje istoga, već poticanje djeteta na aktivnost, pa ako ponekad dijete i zakaže, ne ljuti se, već imaj razumijevanja. Želiš da se ovoga dijete sjeća s ljubavlju, a ne s grčem u želucu.
Činjenica je da djeca, kako odrastaju, tako imaju sve manje vremena u prenatrpanom rasporedu. Međutim, ako dozvoliš da postane teenager koji ništa ne radi, vrlo je vjerojatno da će postati odrasla osoba koja ništa ne radi.
Uz pretrpani raspored, često se u ovoj dobi pojavljuju i neki honorarni poslovi – potakni ga da odabere one na kojima će biti aktivni, radije od sjedilačkih.
Ti kao roditelj i dalje planiraj aktivne izlete, vježbaj, odvrati ga od gledanja televizije ili igranja računalnih igara, odredi vrijeme u danu ili dan u tjednu kada ne koristite mobitele, te vodi primjerom. To je najvažnije.
Što ste kao obitelj aktivniji, veća je šansa da će i dijete ostati aktivno… pa stoga ne odustaj.
Imaš li Ti kakav trik kako si uključila dijete u aktivnosti?
Je li ti koji od ovih mojih bio koristan?
Do sljedećeg čitanja
Stay Active🤸♀️
Piše: Iva Kolacio Antonić