Kako pričati s djecom o smrti?

Došao je taj trenutak kad je javljeno da je zauvijek zaspao. Iako se očekivalo jer je odlazio već nekoliko dana bol nije bila ništa manja. Iako je patio za svojom dragom koja ga je napustila prije 3 godine, pazila ga “odozgora” i žudio je za trenutkom da joj se pridruži bol nije bila ništa manja. To je onaj trenutak kad sve vaše zajedničke uspomene naviru odjednom. Suze se slijevaju nekontrolirano i znaš da više nikad nećeš zagrliti svojeg nonota. Nikad nećeš imati priliku čuti koliko su naše generacije drugačije, koliko je bilo teško u njegovom djetinjstvu, koliko je volio nonu i kako je volio s njom plesati kao mlad. Više nas nikad neće oduševljeno dočekati s Kinder čokoladom niti Čokolinom koji nam je poklanjao do naših 30tih godina. Kao za praunučad je. Nije, za nas je bilo. Jer smo uvijek bile njegove male unučice. A ono što se meni kao majci stalno vrti po glavi, kako pričati s djecom o smrti?

I iako si odrasla i shvaćaš da je to dio života, da je prirodno i kao što kaže moj tata – bitno da ide po redu, tad to ništa nije utjeha. Jedino osjećaj da sad zajedno on i nona negdje gore plešu i čuvaju nas.

No u tom trenutku dolaze male okice koje su bile upoznate s tim da nono nije dobro i gledaju me tužno. Ne znaju što točno reći i vide da mama ne skriva suze, ne glumi da je sve u redu nego plače. Jako plače. I vide mamu koja u suzama sa smiješkom priča o njemu, o prošlosti, o boli o sreći.

Život nije jednostavan. Nikad nije ni bio. Iako sam jedan period života bila u rozom balončiću bio je to bijeg od stvarnosti koji me koštao. Upravo takav realan život treba prikazati i djeci. Osobno sam bila uvijek takvog stava, realno no prilagođeno dobi.

Još kad su bili maleni često sam čitala i proučavala koliko djeca mogu shvatiti te ozbiljne informacije i situacije no opet da im ne ostavlja neku vrstu traume.

Velika razlika današnjeg odgoja i odgoja nekad je upravo ta realnost. Danas svi mi želimo zaštititi svoju djecu od boli, tuge i često realnosti što stvara potpunu drugačiji efekt jer će djeca u konačnici biti u jednom trenutku suočena s tim problemom. Nekad su jako maleni shvaćali da je umiranje dio života, normalan dio svakodnevice, pogotovo djeca koja su živjela na selu. Razumijevanje upravo tog najtežeg djela života, bolesti i u konačnici smrti treba im se od malih nogu na mala vrata predstaviti kao nešto normalno. Koliko god mi bježali od toga.

“Mama, ali što se pokapa na sprovodu?”

Pitanja su teška, neobična i tako detaljna. Barem kod mojih malih okica. Detaljno smo obradili sve što ih je zanimalo no na jedan nježan i blag način. Kad smo mi sami mirni s tom situacijom izuzevši našu bol jednostavnije je pričati s djecom o smrti i djetetu objasniti proces umiranja. 

Naravno, ne postoji univerzalni način objašnjavanja. Kod nas u obitelji zbog naših vjerskih stavova naša duša odlazi tamo negdje gore, u raj. Tamo negdje gore i kad navečer pogledamo nebo i vidimo beskrajno puno zvjezdica odabiremo jednu koja je nono. Ona koja nas čuva i prati. Njihova tijela su dala sve što su mogla, no njihove duše vječno plešu. I prihvatili su to.

Iste teme prepričavali smo mnogo puta, ponavljali smo mnoge, neke su ostale neshvaćene, neke kao da nisu namjerno htjeli shvatiti.

Imali smo uvertiru, nažalost

Nedavno, prije samo nekoliko tjedana dok je nono još bio u svojem klasičnom, penzioner izdanju, onom stanju gdje njurga na ovaj svijetu i prati obavezno uz ručak vijesti u podne imali smo prvu situaciju koja je bila blizu smrti. “Mama, ali zašto je deda tako dugo u bolnici?” bilo je svakodnevno pitanje dok smo se brinuli za baku koja je isto jako nemoćna čekala vijesti o svojem suprugu. Deda je bio loše, i doktori su rekli da je kritično. Svi smo bili svjesni osim bake koja se sama trebala oporaviti. Trenutak kad sam rekla da je deda loše postavio mi je onako nevino pitanje, “a da li će deda umrijeti”. U tom trenu mogla sam se izvući i promijeniti temu no neka realnost natjerala me da kažem istinu. “Da ljubavi, deda je jako loše i moguće da će umrijeti. Deda je na respiratoru i daje sve od sebe da nam se vrati. Jedino što mi sad možemo napraviti je prepustiti dedu doktorima i pomoliti se. Pomoći baki i biti zahvalni na obitelji!”.

Deda se oporavio, nakon dugačke i neizvjesne borbe. Male okice zagrlile su dedu nakon izlaska iz bolnice kao nikad i od sreće zaplakale. Manje okice bile su iskreno sretne što ima priliku popričati s njim. To je dijete od 5 godina koje je u jednom trenu imalo svu mudrost svijeta! Bio je zahvalan na životu i zajedništvu. Situacija nije ostavila nikakvu traumu, niti neriješene osjećaje jer su sati i sati razgovora posložili sve čudne i teške emocije u prave “ladice”.

I danas se prisjetimo prošlosti. I onih težih situacija kad su bili manji, i none i nonota koji nas sad čuvaju s neba i često, pogotovo prije spavanja imamo male dječje filozofske teme. Često i sa suzama u očima. No ne onim bolnim i teškim suzama nego više onim punim nostalgije i sreće.

Oni se ne smiju zaboraviti, moramo pričati o njima jer nikad ja osobno nisam bila ponosnija što sam njihova. I upravo to sjećanje i prepričavanje događaja iz mojeg djetinjstva uče dodatno djecu koliko je obitelj važna.

Djeca i sprovod?

Ono što sam imala velike nedoumice je trenutak sprovoda. Čitajući različite članke vezano za tu temu naišla sam na podatak da djecu stariju od tri godine treba uključiti u pripremu pogreba. Pripremiti ih unaprijed, da djeca znaju što očekivati i pripremiti ih da će ljudi tamo vjerojatno plakati. Poslije pogreba bi djeca kroz igru trebala pretočiti događaje na svoj način. Kažu da bi odlazak na sprovod trebala biti djetetova odluka. Moje starije okice, od 7 godina izjasnile su se da bi voljele ići. No ovaj put nisam poslušala struku. Išla sam više vođena svojih osjećajem. I to je ono što stalno naglašavamo. Na svakom je roditelju da prouči različitu literaturu, posluša mnoštvo savjeta no opet odvaže što je za njegovo dijete. Nema pravog ili krivog načina.

Moja odluka se bazirala i na činjenici da meni osobno pogrebi teško “padaju” jer sam prilično emotivna. Poznajem svoje starije okice koje su izrazito nježne, koje vole potisnuti svoje strahove i one loše emocije. Pokušavaju se svidjeti svima i zato zanemaruju svoje osjećaje. Upravo je to bio razlog da ju ne povedem sa sobom. Otići ćemo ovaj tjedan na grob. Donijeti cvijeće. zapaliti svijeću i pomoliti se. Pričat ću s djecom o smrti.

Struka o pričanju s djecom o smrti

Na portalu Roda autorica dr.sc. Ana Štambuk dala je pregled po dobnim skupinama djece i njihove reakcije ukoliko djeca dožive smrt roditelja no može se primijeniti i na smrt ostalih članova obitelji.

Dijete do 2 godine – Smrt roditelja neće biti shvaćena. Dijete će ipak primijetiti odsutnost roditelja. I jako mala beba može imati emocionalne promjene.

Djeca 2-3 godine – Ukoliko ne vide oko sebe osobe na koje su navikla, znaju ih zvati ili tražiti. Traženje roditelja koji je umro tipično je izražavanje tuge u ovoj dobi. Može potrajati dok dijete ne shvati da se roditelj neće vratiti. Ovoj djeci je važno održati uobičajeni ritam hranjenja i spavanja te im pokazivati puno pažnje i ljubavi. Ako se pojave veći problemi u ponašanju, treba se obratiti stručnjaku za psihičko zdravlje djece.

Djeca 3 – 5 godina – U ovoj dobi razumijevanje smrti je još uvijek ograničeno. Djeca se mogu naviknuti na odsutnost roditelja prilikom odlaska u vrtić ili kada se u društvu zaigraju, ali se nadaju da će se vratiti. Kroz vrijeme tuge mogu se javiti problemi poput glavobolje, razdražljivosti, strahova i sl.
Djeca u ovoj dobi misle da je smrt slična spavanju ili da je nešto s njihove strane uzrokovalo smrt. To ne moraju uvijek izraziti, zato s njima treba razgovarati obzirno i objasniti da se mama ili tata neće vratiti, ali da na njih uvijek ima tko paziti i preuzeti brigu o njima. Djetetu treba objasniti da ono ostaje potpuno i isto i bez roditelja kojeg više nema.

Djeca 6 – 8 godina – Djeca u ovoj dobi još mogu imati poteškoće u razumijevanju smrti iako postupno shvaćaju kako je smrt nepovratna i kako njome prestaju sve životne funkcije.

Dijete treba pripremiti i reći da je roditelj umro te ga pustiti da samo odluči koliko detalja želi saznati. Tugujuća djeca znaju biti odsutna na nastavi ili pokazati ljutnju prema profesorima. Teško im se koncentrirati jer su zaokupljena gubitkom. Zbog osjećaja nesigurnosti vezat će se uz prisutnog roditelja, ali za vrijeme praznika ili blagdana znaju biti posebno uzrujana. Treba im pokazati da su uz njih osobe koje ih vole i koje će im pomoći u zadovoljenju njihovih potreba.

Dr.sc. Štambuk napomenula je da ne smijemo zaboraviti kako smo mi roditelji prvi učitelji svojoj djeci u svemu pa i u prihvaćanju gubitaka. Važno je zapamtiti da budemo iskreni prema sebi i svom djetetu, da razgovaramo zajedno jer je to najbolji način da prijeđemo put koji je pred nama i jedino je to korak ka uspjehu.