U životu je određeni stres potreban. Iako se stres spominje uglavnom u negativnom kontekstu, on ima i svoje pozitivne učinke, motivira nas na akciju, pokreće na djelovanje, podiže nam razinu uzbuđenja.
Nažalost prošle godine stresnih izazova je za mnoge ljude bilo znatno više, toliko da se mnogi ne mogu nositi s toliko učestalim i različitim izvorima stresa, te on nije više pozitivan aktivator već ima za mnoge negativne posljedice na mentalno i tjelesno zdravlje.
Osim brige za zdravlje koja je obilježila 2020. godinu, ima tu i mnoštvo popratnih briga koje nose novi posljedični uvjeti života, i kao da navedeno nije dovoljno i previše, događaju se i prirodne katastrofe koje nam dodatno ljuljaju i ono malo stabilnog tla pod nogama.
Ovakav dugotrajni stres, s kojim se nosimo na različite načine, uvlači se u naše misli, osjećaje, tjelesne reakcije pa poprima oblike glavobolja, tuge, nesanice, tjeskobe, depresije, napetosti, iritabilnosti… Djeca i sama doživljavaju odmake od rutina, odrastaju u atmosferi opreza, zabrinutosti, što ima narušava ono najpotrebnije, osjećaj sigurnosti. Koliko ih možemo od navedenog sačuvati ovisi u najvećoj mjeri o tome kako se mi sa svim tim izazovima nosimo. U tom smislu briga za dijete mora početi od brige za sebe.
No, za neke je životni izazov puno veći jer osim svega navedenog, već načeti prethodnim novim nenormalnim, doživljavaju životno ugrožavajuće iskustvo potresa, odnosno traumatsku situaciju koja ovisno o izloženosti opasnosti, ima potencijal izazvati i traumatsko iskustvo. Traumatski je onaj događaj u kojem postoji direktno iskustvo opasnosti po život ili ozbiljnih tjelesnih ozljeda za nas ili nekog nama bliskog. Iako smo svi na neki način doživjeli potres, ovisno o tome koliko smo osobno pogođeni, ali i ovisno o tome kakvi su nam prethodni resursi nošenja sa stresnim i traumatičnim situacijama, različito ćemo se s ovim događajima nositi. Individualne razlike u doživljavanju potresa zato mogu biti velike, od manje uznemirenosti do doživljaja traume. Svako iskustvo treba prihvatiti kao normalno ovisno o tim različitim uvjetima u kojima ih doživljavamo, ne treba ih uspoređivati, odmjeravati, omalovažavati, okrivljavati.
Traumatsko iskustvo ima prožimajući utjecaj, na naše osjećaje, misli, tjelesne reakcije, pamćenje, ponašanje, socijalne odnose. Sve su te reakcije normalne reakcije na nenormalne uvjete. Mogu se pojaviti neposredno nakon događaja, ali i s vremenskim odmakom, trajati nekoliko tjedana, ali i mjeseci u vidu napetosti, nervoze, smetenosti, razdražljivosti, pretjeranog opreza i reaktivnosti i na neutralne podražaje. Važno ih je poznavati i razumjeti da su to prirodne brze, nesvjesne reakcije našeg tijela na neposredno doživljeno koje nas imaju funkciju zaštititi.
Prva stvar koju je potrebno povratiti je osjećaj sigurnosti. Ono što je najočitije je naravno prvo i najpotrebnije, a odnosi se na tjelesnu sigurnosti, odnosno da se pobrinemo za osnovne potrebe, stabiliziramo osnovne životne uvjete za one direktno pogođene potresom. To je prvi korak za vraćanje stabilnosti u njihove živote. Osjećaj zajedništva, suosjećanja koji se pritom kod ljudi javlja daje osjećaj kontrole nad izvanrednom situacijom, vraća osjećaj stabilnosti kroz aktivnost, solidarnost. Uključite djecu u neki oblik pružanja pomoći kako bi bolje razumjeli što se oko njih događa, imali prilike biti suosjećajni.
O doživljajima, osjećajima treba pričati. To znači da je važno da dijelimo ono što nas preokupira, brine, straši. Mnoge stvari u glavama izgledaju strašnije nego kada ih izgovorimo, podijelimo. Razgovor daje osjećaj normalizacije iskustva, osjećaj da nismo čudni, drugačiji, zato što nešto doživljavamo, umanjuje osjećaj srama, krivnje. Svaki osjećaj je normalan. Objasnite djeci zašto su i neugodni osjećaji korisni, npr. strah nas čini opreznijima, štiti nas ako nije toliko velik da nas zakoči. Pričajte gdje u tijelu osjećaju, osjećate strah, kako vam izgleda prestrašeno lice. Kroz ovakvo dijeljenje i djeca dobivaju indirektnu poruku kako se nositi s nedaćama u životu. Ne pričanjem djecu nećemo zaštititi, već ćemo im dapače vjerojatnije povećati neugodu. Ako dijete nema jasno objašnjenje što se događa, a osjeća vašu neugodu, ne može se osjetiti s vama blisko, a time niti sigurno što je osnovna potreba koju djeca imaju, da se osjete zbrinuto, zaštićeno.
Način razgovora treba prilagoditi djetetu, njegovoj dobi odnosno kognitivnoj i emotivnoj zrelosti. Objašnjenja trebaju biti jasna, konkretna, istinita, možete koristiti geste, crtež ili neki drugi način jasnog prikaza kako bi pojasnili konkretno što je to potres. Količinu informacija treba dozirati, ne pretjerujte s detaljima. Pratite djetetova pitanja i njegovu potrebu za informacijama, ne namećite temu ako nije prikladno. Od samih informacija puno je bitnije emotivno ozračje u kojem se one dijele. Dijete ne upija samo činjenice koje mu dajete, puno su mu bitnije vaše neverbalne, nesvjesne reakcije koje mu pri tome prenosite. Tako dijete automatski osjeća koliko je sigurno, ovisno o tome koliko ste vi emotivno stabilni. Dijete se ne bi smjelo stavljati u situaciju u kojoj se osjeća odgovorno za vaše emotivno stanje, da osjeća poriv da vas tješi i umiruje. Odgovornost je roditelja da se pobrine za svoje emotivne potrebe kako bi mogao biti podrška djetetu. Prilikom dijeljenja informacija zapitajte se, treba li to vaše dijete, traži li ili je to vaša potreba? Dijete će možda više puta pitati ista pitanja, nije potrebno da nudite više objašnjenja, već da jednostavnim jezikom ponovite ono što ste već rekli kako bi se djetetu te informacije slegnule. Objasnite kako postoje mnogi ljudi koji pomažu i brinu se da se drugi osjećaju sigurno i da se na njih može računati.
Još jedan način vraćanja sigurnosti je omogućavanje djetetu, ali i sebi bliskih rutina. Nastojte zadržati vaše rituale, navike, a ovisno o tome koliko ste kao obitelj pogođeni stresnim događajima, odgodite uvođenje novih rutina (npr. promjena navika spavanja, upotrebe dude i sl.) za neko skorije vrijeme. Takve promjene su dodatni stres za dijete i ako ono već ima aktivne svoje mehanizme nošenja sa stresom, ne treba mu dodavati novi izazov za koji moguće nije spremno. Ne odustajte od rutina koje već imate kako bi trenutno djetetu ugodili (npr. osnovne higijenske rutine).
Ponašanja djeteta gledajte šire. Naime iako se osjećamo slično, naša ponašanja ne moraju biti slična, dapače mogu biti i vrlo različita, od izrazito pobuđenih do izrazito stišanih reakcija. Ta ponašanja normalizirajte, validirajte, osvijestite djetetu (“Čini mi se da te sve ovo ljuti.”, “Vidim da ti odgovara da budemo više kući zajedno.”). Pratite potrebe i odgovarajte na potrebe djeteta, reagirajte mirno na moguće ispade bijesa, nervozu. Ključno je da umirite dijete vašom prisutnošću i mirom. Moguće da će uznemireno dijete tražiti više vaše blizine, da će se neka ponašanja koja je preraslo ponovo javiti (npr. počinje vas tražiti da spavate zajedno i sl.), te potrebe treba razumjeti i omogućiti djetetu bliskost.
Budite model kako se nositi s neugodnim emocijama. Recite jasno djetetu što vam odgovara kada se osjećate zabrinuto, tužno. Možda želite šetati, vježbati, čitati, gledati nešto smiješno, pitajte dijete što ono želi, podučite ga modelom kako da prepozna svoje emocije i kako da si pomogne u stanjima neugode. Stariju djecu možete podučiti nekim tehnikama relaksacije (tehnike disanja, vizualizacije).
Omogućite ugodna iskustva, igru i zabavu. Djeca trebaju igru, ona je njihov način da u sigurnoj okolini prerade neugodne doživljaje. Potaknite dijete na izražavanje kroz crtanje, igre figuricama, lutkama, autićima i sl. Igrajte se zajedno i pratite teme koje dijete unosi. One vam mogu reći na indirektni način kako vaše dijete doživljava trenutnu situaciju. Pratite u igri dijete, ne namećite svoja rješenja, radije postavite pitanja koja će pomoći da dijete samo dođe do rješenja.
Koliko god neka iskustva i periodu života bili teški, oni su istovremeno i prilika za razvijanje nekih novih vještina, budućih resursa, psihološke otpornosti. Kako bi nam mogla donijeti buduće snage potrebno je prihvatiti svoje i tuđe osjećaje, ne dopustiti da nas neugodni osjećaji razdvoje, već kroz bliskost i otvorenu ranjivost pronaći prilike za osobni rast i rast naših odnosa.
Rebeka Bulat, dipl. psiholog-profesor