Parkour – posao ili poziv?
Dragi moji,
Kao prvo vam dugujem ispriku što nisam čak puna dva tjedna pisala. Otvorili smo, i nakon 10 tjedana lock downa, napokon smo opet počeli raditi. Što je rezultiralo time da dva tjedna skoro pa ni djecu nisam vidjela (jedan u vrtiću, drugi kod čuvalice cijelo jutro, popodne kod svekrve), a kamo li smogla snage za pisanje.
Napokon su se stvari malo smirile nakon inicijalnog zamaha, pa sam evo ulovila i nekoliko minuta da istresem svoju dušu na ekran. Jer, da, ovo pisanje mi baš tako dođe. Nije mi samo cilj da educiram što više roditelja i približim im naš lifestyle, koji je, što više gledam, dosta drukčiji od većine drugih, već mi služi i kao neki ispušni ventil, neki moj svijet koji doslikavam riječima.
S povratkom na posao, osim onaj voditelja centra od 600-tinjak m2, koji mi je zadnje tri godine primarni, i još nekoliko sporednih, vratila sam se opet i u dvoranu. Na moje mjesto punjenja baterija.
Moj izvorni posao od kada sam napustila karijeru u brodogradnji, je da radim kao trenerica parkoura. Prije 10 godina prijateljica Daniela i ja smo došle na ideju kako bi bilo divno imati skupinu za djecu, a prema uzoru na tadašnji „Freestyle“. Pokrenule smo skupa grupu, u početku samo jednu za sve dobne skupine, u rasponu od 3 do 13 godina, i uložile svu svoju energiju u to. Imale smo tri termina tu prvu sezonu, i to u 15.30, i puna 3 i pol člana. Do kraja sezone Daniela se odlučila vratiti u rodnu joj Švicarsku, a ja, uporna kakva jesam, sam odlučila ne odustati. I dalje s terminom u 15.30 skupili smo te sezone 10ak članova. I tako iz godine u godinu. Trenutno imamo 12 termina parkoura, u tri dobne skupine, a osim toga vodimo i ljetne kampove i ljetovanja za djecu. Od jednog malog projekta, narasli smo na jednu ozbiljnu „firmu u firmi“.
Ove godine, s obzirom na brojne druge obaveze, što privatne, što poslovne, vodim samo najmlađu skupinu, od 3 do 6 godina. Uz brojne druge stvari, što obaveze, što brige, kroz prvi lock down sam razmišljala da čak predam i tu grupu nekome. 10 godina vođenja, brojne generacije iza mene, i imala sam osjećaj da je možda vrijeme da idem dalje. Možda je vrijeme da cijelu priču predam nekom mlađem, entuzijastičnijem od mene.
Međutim, krenula je sezona i odmah sam se podsjetila zašto ja tako puno volim tu dvoranu i svako dijete koje mi u nju uđe.
Dvogodišnjaci i trogodišnjaci su preslatki, zvrkavi, zabavni, smiješni… lete kao muhe bez glave po dvorani, najčešće ne razumiju koncept kružnog treninga koji obično imamo postavljenog u dvorani, vrlo često ne razumijem sve što kažu, i uvijek me fasciniraju svojim predivnim zaključcima. Također, napredak s njima je fenomenalan. Onaj osjećaj kada nakon nekoliko mjeseci, nekad čak i tjedana, odjednom vidiš kako se sami penju na gredu i hodaju po njoj. Ili kako sami skaču s velike kocke, a do prošlog treninga su te zvali da im dođeš pomoći jer ne mogu.
Četvero i peterogodišnjaci su pak mali genijalci. Sve razumiju, imaju potpuno povjerenje u trenere kad ga ti odluče podariti – i fenomenalno ih je gledati kako sve upijaju kao male spužvice.
Oni najstariji u našoj skupini vrlo se često postave kao ‘vođe’, ali u pozitivnom smislu. Vrlo brzo usvoje sva pravila ponašanja u dvorani i onda sve mlađe navode na ispravno ponašanje, pomažu im kad treba, pokazuju im put, daju im ruku kad hodaju po gredi, pomažu da se popnu na više prepreke… nekad čak moram intervenirati da ne pomažu, jer je u redu da dijete samo pokuša.
Nakon ove dulje pauze (bili smo zatvoreni čak punih 10 tjedana), jedva sam čekala da se vratim u dvoranu.
Nevjerojatna je energija koju ti mališani stvaraju, koju ti daju, kojom te pune. Sjećam se, kad sam bila mlađa, i prolazila kroz neki teži period, jedino vrijeme kad bih zaboravila na svoje brige bilo je kada sam bila u dvorani s djecom. Uđem u dvoranu na dva sata, ulazim sva slomljena, i ne znam kako ću se fokusirati na išta, dolazi mi najmlađi iz skupine, i da mi najveći zagrljaj koji sam ikada dobila. Bez da sam ga tražila, bez da je tip djeteta koje daje zagrljaje uvijek. I tad zaboravim na kratko što me muči… prođu ta dva sata treninga, izlazim van s osmijehom… dok se opet ne sjetim da mi je život u tom trenu nekako težak i u rasulu :/ Tada sam znala da je to taj posao koji me ispunjava, taj moj poziv, ono što me veseli, i puni energijom.
O primjerima divnih generacija koje smo odgojili neću ni pričati, jer ih je zaista puno. Uvijek sam govorila, da samo jednom djetetu pomognemo kroz pokret, sport i aktivnost, napravili smo puno. Ali praksa mi je pokazala da je takve djece puno puno više.
Prednost parkoura je da nema natjecanja, i kao takva, aktivnost ne dijeli djecu na talentirane i one manje talentirane, na zainteresirane i one manje zainteresirane, na one koji žele i ne žele raditi. Kod nas u dvorani mi sami stvaramo vrijednosti i sustave kojih se držimo – a to su:
- Da smo svi jednaki
- Da smo svi vrijedi i da se trud uvijek cijeni
- Da se svi međusobno poštujemo
- Da pomažemo slabijima od sebe
- Da prihvaćamo svakoga
Ove vrijednosti dozvoljavaju nam da djeca izgrade vlastite sustave, koji se ne zasnivaju na natjecanju, izdvajanju ostalih po fizičkim predispozicijama ili talentu. I, koliko god te vrijednosti isto bile važne, i smatram da jesu, isto tako mislim da ih je previše oko nas i da djeca nemaju priliku vidjeti druge primjere.
Puno je djece prošlo kroz naše godine treniranja, neki su se zadržali kratko, a neki od njih s nama su od samih početaka, i danas čak rade kao asistenti na rođendanima ili nama trenerima na treninzima. Ono što je svima zajedničko je da trening služi kao izvor zabave, užitka i veselja, a s ciljem da nam tjelovježba i pokret ostanu važni u bilo kojoj fazi života.
E sad za kraj imam jedno pitanje za Tebe. Koji je posao koji tebe ispunjava, u kojem uživaš i koji te gura kroz dan?
