Postoji Opatijska obilaznica? Male okice potvrdile!
Opatijska obilaznica? Da, i to postoji. Ako ste se ponadali da možete brže iz Ičića do Rijeke, žao nam je no morat ćemo vas razočarati. Riječ je o Opatijskoj planinarskoj obilaznici OPO koja je otvorena 2014. godine, obrađena i markirana od strane Planinarskog Društva Opatija te PD Knezgrad iz Lovrana u suradnji s gradom Opatijom i javnom ustanovom “Park prirode Učka”. Opatijska obilaznica počinje i završava u Opatiji i uz 15 kontrolnih točaka dugačka je 45 km. Ma za proći stazom potrebno je svega 15ak sati. Prava sitnica. Početak je na samoj Slatini (pored fontane) od kojeg se potrebno uputiti uzbrdo. Logično.
Ne, nismo se niti potrudili prohodati obilaznicom. Nama bi vjerojatno trebalo 15 dana. Ako bi preživjeli. Uz pomoć HGSS-a. Opatijska obilaznica može se pohvaliti i jednim malenim izvorom Vrutki, rekli su nam i slapić pa smo morali prošetati barem do njega.
Pronalazimo kartu, Petra pokazuje kako bi do Veprinca, ja joj objašnjavam kako smo mi tek ova mini točkica i kako nećemo stići do njezinog rođendana ako se odlučimo za šetnju (vidi se na mojem izrazu lica što mislim o njezinoj ideji). Pronašli smo i tunel koji nam je bila glavna smjernica za pronaći taj famozni izvor. Ovaj put smo imali još jednog malenog člana koji će s nama ubuduće istraživati Hrvatsku 🙂
Izvor Vrutki mjesto je na kojem su opatijske žene od početka razvoja naselja dolazile prati rublje i pričati o novostima iliti tračati Pepicu koja se nije pojavila na izvoru već 6 dana. Sjetim se pritom i svoje divne robe koja bukti iz koša u kupaoni. Srećom ne moram ga prati u hladnom izvoru no svejedno mi je muka. Naziv Vrutki predstavlja pučki naziv za vrelo, izvor.
Napokon oznaka za izvor, očekujemo dolazak na izvor, slap, pjev ptica i zelenilo. Iako je veljača. To su te sanjarske glave. Dočekuje nas izvor za koji nismo ni sigurni da je izvor no dobrim zumiranjem uočavamo kako voda izlazi iz stijena. Ok, pogriješili smo, trebali smo sačekati sunčano vrijeme nakon većih oborina. Uključujemo maštu, gledamo u kanjon prepun mahovine i zamišljamo vodu koja se slijeva… Najbolje da ga malo istražimo sad dok je sve suho. Istražujemo utore u stijenama, raspravljamo kako su nastali, proučavamo mahovinu. Djeci avantura, ja se pokušavam penjati tako da ne slomim nogu držeći crnu kuglicu u rukama. Noga nije uganuta opet. Čudo.
Slikali se, smijali, svađali se (ona je baš morala prolaziti najstrmijim putevima!). Vraćamo se puteljcima, iz proljeće raspoloženja vratili smo se jesenskom, uživali u šuštanju lišća i skupljanju grančica koje su uspješno bile oprane u jaknama kasnije.
Pogled crne kuglice nakon sat vremena hoda (on nije hodao..) – “Morate me vući sa sobom?” . No ovo mu je tek početak novih avantura, bolje da nije ni svjestan što sve planiramo.
U blizini je smještan početak staze Carmen Sylva, šetnice nazvane po rumunjskoj kraljici Elizabeti koja se krila pod pseudonimom Carmen Sylva. Iako je obožavala šetati šumom koja ju je svakodnevno inspirirala odlučila se za njezino uređenje kad se njezin suprug izgubio. Svako zlo za neko dobro. Ili joj se nije dalo više slušati kako je on jadan satima lutao šumom.
Nama je bilo dosta šetnje, tom stazom smo i prolazili. Kako nam je bilo? Pročitajte da se ne bi i vi izgubili.
Mi smo se odlučili za more. Spustili smo se pojesti užinu iliti marendu s pogledom na to plavetnilo. Dobili su jabuku. Priznajem, poslije i kekse i bombone. Trebalo je krenuti doma pisati laktiru. 🙂
Planirate i vi ovaj vikend na izlet? Voljeli bi isto u prirodu, jednu laganu šetnju? Posjetite šetnicu u Rijeci ili uživajte u Kastavskoj šumi.
