Sport za djecu od 9 do 12 godina – Zdravlje by Iva

Pozdrav, svim mojim dragim vježbačima, 

Evo mene, između silnih obaveza od djece i kuće, ja izabrala pisati. Šalim se, djeca spavaju, muž je na Pagu, pa da iskoristim ovaj predivan trenutak da stavim par slova na ekran.

Prošli sam tjedan pisala o tjelesnoj aktivnosti mlađih školaraca, a danas bih se voljela nadovezati sa sljedećom dobnom skupinom, djecom od 9 do 12 godina odnosno sport za djecu od 9 do 12 godina.

U ovoj dobi imamo već dvije „formirane“ skupine djece, oni koji su aktivni i bave se nečime, i oni koji se nisu „pronašli“ ni u čemu i ne treniraju ništa. Oni koji su prihvatili vježbanje, sad već rade na razvoju specifičnih vještina potrebnih za određeni sport i spremni su pratiti složenija pravila koja sportovi nose sa sobom.

Što ako je Tvoje dijete u ovoj potonjoj skupini? Ne očajavaj, nikad nije kasno za izgraditi dobre temelje svom djetetu. 

Krenimo s djecom koja već treniraju. I dalje je najvažnija stvar u ovome da djeca uživaju. Uspjeh i uspješnost ne moraju ići ruku pod ruku, ali ako je Tvoje dijete zadovoljno i uspješno savladava sve zadatke koji se pred njega stave, neizostavan je u konačnici i sam uspjeh. Osim toga, dobra je lekcija naučiti se nositi i s neuspjehom u sportu – isti nas priprema na razne neuspjehe koji su neizostavni dio života, a kako se nosimo s istim pomoći će nas izgraditi u jednu od dvije osobe: onu koja ide dalje ili onu koja odustane.

Bitno je da pratite dijete da ne izgubi u potpunosti motivaciju i pomognete mu da svakog dana nađe neki novi zabavan izazov u svom sportu.

Postavite djetetu i klubu nekoliko pitanja i tako saznajte u kakvom okruženju se nalazi, te uživa li doista.

• Koliko se natječete na treninzima? Sami treninzi ne bi trebali služiti natjecanju, već bi djeca na treningu trebala savladavati nove vještine i napredovati na više individualnoj razini, bez obzira o kojem se sportu radi. Suigrači bi mu trebali biti prijatelji i suradnici, a igrati bi trebali iz zabave.
• Igraju li sva djeca? Kada treneri rade s djecom, posebno u izrazito natjecateljski nastrojenim klubovima gdje se gleda rezultat, ponekad zaborave na djecu koja možda ne odgovaraju u potpunosti njihovim zadanim normativima, bilo da se radi o talentu ili o karakteru djeteta. Iz osobnog iskustva mnogih godina u dvorani, čak u nenatjecateljskoj vještini, mogu reći da je biti nesubjektivan i uvijek pravedan izrazito teško. Nisu sva djeca ista, ne odgovaraju nam karakterno, niti su jednako sposobni za razne stvari. Stoga je potrebno konstantno i iznova raditi na sebi, preispitivati svoje granice i ograničenja i postavljati ih u odnosu na svako dijete. Tek tako im pružamo pravi primjer. Nešto slično kao u roditeljstvu. Popričajte s djetetom o odnosu trenera, ne samo prema njemu, već prema svoj djeci, i pratite i pažljivo slušajte odgovore. Treneri su nakon roditelja možda najveći uzor djeci, a u jednom trenu i veći, stoga je važno tko Ti u toj dvorani odgaja dijete. A možda je baš Tvoje dijete to koje je izdvojeno, i potrebno je nešto učiniti da se to promijeni.
• Što se dešava ako se netko ozlijedi? Imaju li treneri neko iskustvo? Prvu pomoć pri ruci? Završen tečaj prve pomoći?

U redu, sve je super, dijete uživa, redovno ide na treninge, ne žali se… i čini se da ste napokon uhvatili neki ritam. A onda, odjednom, evo nje(ga), kako želi odustati. Zašto? Kako? Neee, a što je sa svim uloženim trudom u zadnjih XY godina? Vjerojatno je jedna od ovih rečenica prva reakcija u Tvojoj glavi.

Međutim, ne zaboravi da je sport za djecu usputna stanica u njihovom razvoju. Zadatak roditelja nije da stvori vrhunskog sportaša već da djetetu usadi zdrave navike za cijeli život. 

Ja se često nađem u situaciji da se pitam što ću učiniti kad mi Vigo ili Tino dođu s tom rečenicom, i mislim da je, osim samog razloga za odustajanje, važno kako stvari definiramo unaprijed. Tako mislim da ćemo, kad budu djeca birala sport, definirati nekoliko važnih pravila. U biti, samo jedno, uz mogućnost fleksibilnosti.

Nema odustajanja usred školske godine, osim u slučaju nekih nepredvidivih izrazito teških okolnosti.

Što bi to značilo? 

• Ako dođe do ozljede i nakon toga razviješ strah – pokušaj još malo, ali imaš pravo odustati
• Ako trener nije ni približno osoba kakvom se prikazao (viče na djecu, izdvaja ih, sramoti ili omalovažava – odnosno predstavlja sve ono što trener ne smije predstavljati)
• Ako te druga djeca izdvoje iz nekog razloga

Mislim da bi to bili jedini razlozi zašto bih tako nešto dečkima dozvolila, trenutno mi ni jedan drugi ne pada na pamet. Za sve ostalo postoji početak i kraj školske godine. Zašto? Jer smatram da čak i malo „neuživanja“ u nečemu neće biti loše. Možda nećeš raditi na piruetama koje tako silno želiš, ali ćeš steći prave prijatelje za cijeli život. Možda nećeš učiti kako se penjati po stijenama, ali ćeš se suočiti sa strahom od backflipa i savladat ćeš nešto puno važnije od samog pokreta – činjenicu da možeš učiniti puno više od onoga što misliš, čak i kad nisi previše motiviran. A možda si tip koji treba, kako bi David rekao, „grindati“ da bi zasjao, i možda do kraja godine odlučiš da ipak ne želiš nigdje dalje istraživati.

Većina djece prestaje s treninzima između 10. i 18. godine, a razlozi tome su brojni. Međutim, nemoj dozvoliti da pritisak okoline bude jedan od njih. Prilagodite okolnosti sportu i djetetu. Na primjer, ako dijete ne voli natjecanja, a voli treninge, upišite ga u rekreacijsku skupinu i rasteretite i sebe i njega od vikenda provedenih u dvorani. Naravno, prije toga saznajte zašto je tome tako jer razlog možda ne leži u samom natjecanju, već dijete nije dovoljno „dobro“, ili se ne vidi takvim, pa se osjeća loše, ili pak nema kognitivne i motoričke sposobnosti koje su potrebne da bi bilo uspješno. 

A što sa nesportašima?

Određeni broj djece jednostavno ne voli trenirati.

Možda se ne vole znojiti.

Možda se srame. (ima li dijete višak kilograma?)

Možda su motorički manje vješti od svojih vršnjaka?

Možda imaju neke zdravstvene tegobe ili tjelesne mane?

Koji god razlog bio, i dalje je izrazito važno da su djeca aktivna. Njihovi mozgovi razvijaju se kroz tjelesne aktivnosti, te samo „odustajanje“ i „to nije za mene“ nije nešto što možeš i trebaš prihvatiti. Kao i s prehranom, tako i ovdje imaš odgovornost i trebaš naći način da se Tvoje dijete kreće. Ne dozvoli mu da postane ono što smo mi nekad zvali „couch potato“.

• Prošećite svako jutro u školu. 
• Provedite svaki dan jedan sat poslije škole u parku ili na nekoj livadi i igrajte se raznim sportskim rekvizitima. Možeš čak svaki mjesec odabrati „budžet“ i imati jednu stvar koju dijete bira, a s kojom ćete se igrati u prirodi. Ili tematski mjesec, pa mijenjajte svaki mjesec sportove, aktivnosti i rekvizite, ukoliko su uopće potrebni.
• Pronađi nešto novo što bi djetetu moglo biti interesantno.
• Pronađi prijatelja kojeg bi Tvoje dijete moglo slijediti i neka probaju zajedno krenuti na neku aktivnost.
• Ugasi mobitel, televizor i računalo. Budi prisutan, i neka Tvoje dijete bude prisutno.
• Pokaži razumijevanje, poslušaj, te pokušaj prilagoditi okolnosti stvarnoj situaciji. 

I još nešto za kraj: izvannastavne aktivnosti ne moraju biti isključivo sportske, ne zaboravi. 

Danas imamo svakojake aktivnosti u koje se djeca mogu uključiti, a pomoći će u izgradnji samopouzdanja i sposobnosti Tvog djeteta. Ukoliko se Tvoje dijete uz to malo kreće i osjećaš da mu je baš to potrebno, odaberi one koje kombiniraju kretanje u svrhu učenja, a nije im pokret sam po sebi svrha.

Evo, toliko od mene za danas.

Ukoliko imaš kakav savjet ili komentar, jako bih ga rado voljela čuti, stoga slobodno piši, komentiraj, reci što misliš. Koliko je za tebe sport za djecu važan?

Do sljedećeg čitanja,

Stay Active 🤸‍♀️

Piše: Iva Kolacio Antonić