Budite primjer svojoj djeci – Zdravlje by Iva
Pozdrav!
Kako ste danas?
Ja nekako zamišljeno… razmišljam i promišljam o smjeru u kojem želim ići s pisanjem članaka, iako, uvijek mogu i nekim drugim putem. S početkom pisanja, ideja mi je bila pisati samo o djeci, ali što više pišem i smišljam teme, više sam svjesna da smo mi ti koji se moramo mijenjati, a sve kako bismo utjecali na zdrave odluke naše djece.
Uostalom, jedina promjena koju možemo ponuditi svijetu je ona unutar nas samih – sve ostalo je nemoguće. Budite upravo vi primjer svojoj djeci! Ako svakog dana ponavljamo iste stvari, a očekujemo drukčiji rezultat, tko je onda taj koji je u krivu? Sva interakcija koja se oko nas i s nama događa, događa se upravo radi nas i naših postupanja. Davno smo u fizici, još u osnovnoj školi, učili o akciji i reakciji; sve što učinimo, ima za posljedicu neku reakciju, radilo se o osjećajima, o fizičkoj sili ili o našim odnosima s ljudima oko nas.
Photo: Iva Kolacio Antonić
Kako onda promijeniti sebe? Kako uložiti malo više?
Meni uvijek pomaže pitanje koje si postavim kad stvari postanu teške: „Koliko jako to želiš?“. Kad stavimo fokus na ono što želimo, a ne na privremene prepreke koje nam se nađu na putu, puno je lakše ići naprijed.
Nije lako ustati i otići na trening nakon cijelog dana posla.
Nije lako ostati ustrajan u svojim „novogodišnjim odlukama“. (Sjećaš li ih se sada, samo je 3 mjeseca prošlo?)
Nije lako odabrati brusnice umjesto čokolade.
Nije lako biti dosljedan i ne popustiti moljakanju dvogodišnjaka dok beba pored njega plače.
Photo: Iva Kolacio Antonić
Niti jedan naš odabir nije lagan. Ali je ispravan. Ono je što naša djeca trebaju.
Ako ti se ne da radi tebe, razmisli još jednom, jer tvoja će djeca jednog dana biti produkt tebe i tvojih odluka.
Kad razmislim malo o svom djetinjstvu, vjerujem da je većinu mojih navika meni usadila moja mama. Oduvijek ide na vježbe, pa tako i dan danas ima zavidnu formu, s lakoćom nosi svoje unuke, ima dovoljno energije da se igra s njima, popne se na 6. kat bez da se zapuše… kad smo bile djeca, tata je radio vani i ona je jako puno vremena bila sama s nas dvije. Međutim, umjesto da ide linijom manjeg otpora, mama je odlučila izmaknuti se od toga i svakodnevno nas je vodila van, šetala s nama, išle smo u parkove, vikendom smo bile kod bake „na selu“, uvijek je bila neka akcija. Sjećam se da smo u osnovnoj školi redovno iz centra grada nas tri „opalile“ šetnju do Trsata. Pješke, po stubama, nogu na nogu, gore sladoled ili kolač, i onda pješke natrag. Zašto? Jer smo mogle. Jer smo odabrale provesti popodne u šetnji, a ne na kauču.
Odnosno, nismo mi odabrale, nego je ona.
Čak i u srednjoj školi, kad sam se dosta ulijenila, i kad mi se nije baš previše dalo kretati, i dalje su me prijatelji iz razreda smatrali aktivnom, sportskim tipom. A ja kad se sjetim tog perioda pomislim kako sam bila lijena, s previše kilograma, i bez energije.
Srećom pa ta faza nije predugo trajala hehehe
Uglavnom, ono na što danas želim staviti naglasak je da smo mi roditelji ti koji postavljamo temelje svojoj djeci. Sva djeca mogu imati dobru tjelesnu kondiciju, bez obzira na svoje sposobnosti i interese. Negdje sam pročitala podataka da je za dijete aktivnih roditelja šest puta vjerojatnije da će i samo biti aktivno. Ono što je ovdje izuzetno važno je da na djecu ne stavljamo pritisak. Nije važno koje će relutate osvojiti, i hoće li, nije važno da li će biti najbolje, niti da li će napredovati brže ili sporije od svojih vršnjaka. Ono što je važno je da živa u provestu učenja. Jer trening je upravo to – proces učenja novih motoričkih vještina, proces jačanja organizma, proces stvaranja prijatelja, proces učenja poštovanja prema treneru, proces učenja povjerenja, proce razvoja, rada, napretka. Zadatak nas roditelja nije da djecu usmjeravmo u ono što mislimo da bi bilo idealno za njih, a često predstavlja projekciju onoga što mi sami u stvari želimo, već da otkrijemo što ih istinski veseli i ispunjava, u čemu uživaju i da ih pokušamo uključiti u te aktivnosti.
A što kad nam se vrijeme, odnosno nedostatak istog, financije, poteškoće s prijevozom, nedostatak sadržaja ili neke druge prepreke nađu na putu?
Pokušajte u školi saznati koje se aktivnosti nude. Danas jako puno sportova djeluje u školskim dvoranama, te ćete dijete možda moći uključiti u iste. Vrlo često se takve aktivnosti odvijaju odmah nakon škole, i to bez ili za minimalnu naknadu, pa ćete riješiti nekoliko problema odjednom.
Budite aktivna obitelj. Ako nemate vremena i financija tokom tjedna voziti djecu na aktivnosti, odite barem tri puta tjedno u park, na igralište, uložite u loptu i vijaču, lastik ili neke druge rekvizite koji će vam olakšati aktivna popodneva. Vikende provedite u pokretu. Iskoristite neke od savjeta kako biti aktivan kod kuće s djecom.
I ne zaboravite na sebe. Odradite trening kod kuće, u teretani, u parku. Danas ima milion opcija, od besplatnih, do onih koje se plaćaju, i sve one imaju svoje prednosti. Informiraj se, kreni i ostani ustrajan/ustrajna. Kad pomisliš da ti se ne da, sjeti se da imaš razlog koji te gura. Pitaj se koliko ti je to važno. Sjeti se da nisi osoba koja odustaje.
Slušala sam još davno jedan motivacijski podcast upravo na tu temu. Kako izgurati stvari do kraja i biti ta osoba koja ne odustaje… evo primjer koji sam tada zapamtila, a koji i danas aktivno primjenjujem.
Recimo da si odlučio trčati maraton, a nikada nisi trčao do sada. Prije nego kreneš moraš sam sa sobom dobro porazgovarati. Hoćeš li biti osoba koja odustaje ili ona koja gura do kraja? Trebaš se pogledati u ogledalo, i sam(a) sebi reći „Ja sam osoba koja trči i po kiši, i po snijegu, i po mećavi. Ja sam osoba koja će se ustati iz toplog kreveta sat vremena ranije i krenuti, jer ja to želim.“ I onda kad dođe teško jutro, nećeš stisnuti snooze na alarmu, već ćeš ustati i krenuti.
I ne, ne spremam se za maraton. Nisam još došla do te faze u životu, iako bih voljela istestirati svoje mentalne i fizičke sposobnosti i granice jednog dana i doći do toga. Samo zato da sama sebi dokažem da mogu.
A ti?
Snooze ili ustaješ?
Piše: Iva Kolacio Antonić
