U mjesecu srpnju održao se Mjesec malih okica gdje su se predstavile različite aktivnosti za djecu, od onih sportskih, istraživačkih do stranih jezika i umjetničkih. Među prvima su se predstavili iz Numinous centra koji je prezentirao jedan jako zanimljiv, zabavan i potpuno drugačiji sport, parkour. Sport je toliko oduševio djecu da su malene okice još nekoliko tjedana nakon pokušavale popeti se na najmanji zidić, visiti po stupovima i skakati preko prepreka. Također predstavili su se i svojom školom stranih jezika koji zajedno s treningom parkour-a čini savršenu simbiozu za jedno dijete.
Iako su uspjeli održati planirane ljetne kampove, ova pandemija ipak je počela utjecati kako na cijeli svijet tako i na njih te smo htjeli saznati kako su se prilagodili trenutnoj situaciji te razgovarali s Ivom Kolacio Antonić koja je odlučila s nama podijeliti iskustvo.
Draga Iva, zahvaljujemo se na Vašem vremenu! Oduševili smo se Vašim parkour-om kao i mnoga djeca na Mjesecu malih okica. Koliki je odaziv bio na upisima u odnosu na prošlu godinu?
Veseli nas što ste uživali s nama na predstavljanju u srpnju! Čini mi se da nema prevelike razlike u odnosu na upise prošle godine. Treninzi su se popunili brzo, čak smo uveli i listu kako bismo na vrijeme zaustavili prevelik broj upisanih, dok jezici nešto (tradicionalno) slabije.
Apsolutno! Većina treninga se održava vani, učionice i dvorana se redovito čiste i dezinficiraju, a broj djece na jezicima je oduvijek bio ograničen tako da nam se nije puno promijenilo u radu.
Koliko je trenutna situacija utjecala na Vašu djelatnost?
Gubitak “sezone” najviše nas je pogodio te činjenica da se mnogo djece nakon pauze nije ni vratilo. Što se tiče rada, uveli smo neke izmjene. Ograničili smo broj polaznika na grupama, što nam je oduvijek bio plan, ali nikad to nismo proveli i uveli obavezne prijave dolazaka. Srednju i stariju skupinu “izbacili” smo van – isto nešto što smo oduvijek htjeli, ali nismo znali kako će roditelji reagirati.
Što se tiče nastave, jedina promjena je da manje radimo “grupne” projekte gdje sva djeca rade na istom eksperimentu, a više individualne.
Za sad nismo primijetili problem. Vidjet ćemo kako će se održati zimska sezona treninga s obzirom na brojne i učestale kiše u Rijeci, ali ako Zagreb može po snijegu redovno trenirati – što je Riječanima malo kiše? 🙂
Sigurno razgovarate puno s roditeljima. Smatrate da vlada određen strah? Smatrate da je opravdan ili biste ipak potaknuli roditelje da vode djecu na slobodne aktivnosti? Smatram da život treba ići dalje. Dokazano je da je debljina najveći faktor za podložnost bolestima i pad imuniteta, a naša je zadaća naučiti djecu da su sport i rekreacija najvažniji za izbjegavanje iste. Kako bih pomogla što više u očuvanju sporta i rekreacije, čak sam se uključila u Odbor za sport pri UGP, a sve s ciljem zaštite brojnih klubova i očuvanja sportskih i rekreativnih aktivnosti u cijeloj državi.
Mislim da su razne aktivnosti u koje uključujemo djecu važne, ne samo za njihovo fizičko, već i psihičko zdravlje.
Koja su Vaša predviđanja? Da li smatrate da se možete prilagoditi ponovnoj situaciji lockdown-a?
Apsolutno i bolje nego prvi put. Nadamo se da do istoga neće doći, ali spremni smo sve jezične aktivnosti prebaciti online. Treninge također, u nekom drugom obliku, ne baš parkour, iako i na tome radimo 🙂
Kako je na Vas kao majku dva dječaka utjecala cijela ova situacija?
Mene brine u kakvom će svijetu odrastati naša djeca. Hoće li se bojati jedni drugih, hoće li bježati od drugih u strahu, hoće li gledati tko je što i zašto napravio? Puno toga nije bilo ni prije dobro, ali sad mi se čini da će nas ova nova situacija još više udaljiti jedne od drugih.
Što su započeli mobiteli i tableti, završit će korona.
Smatrate li da će ova pandemija ostaviti trag na djetinjstva današnje djece, u psihološkom smislu?
Apsolutno. Ja se samo nadam da će se stvari stabilizirati dok su moji ovako mali i ne razumiju što se događa. Vigo ima 2 godine i strašno je socijalno biće, on živi za ljude i društvo i mislim da će mu posebno teško pasti ako se ne bude mogao družiti s drugom djecom koliko bude htio i imao potrebu. Za Tina mi je teško reći kakav je tip, ali svakako mi se čini da nije takav ekstrovert kao Vigo.
Što bi savjetovali roditeljima?
Savjetovala bi da se pokušaju opustiti, koliko god mogu. Teško je, ali treba naći način na koji svi mogu funkcionirati, ne možemo kroz život ići u strahu. Djeci treba akcije, treba im društvo i treba im vrijeme da se prilagode na nove uvjete. Ako im sve ukinemo odjednom – kakve će im to posljedice ostaviti na njihovo mentalno zdravlje?
