Borov prelac – velika opasnost za djecu!

Kada me moja draga Andrea pitala da napišem ovaj članak, nisam oduševljeno skočila kao i svaki puta do sada. Malo sam zastala, progutala suze, i razmislila još jednom. Borov prelac zauvijek će mi ostati u negativnom sjećanju.
David me pak pitao, Zašto bi, pobogu, htjela o tome pisati?
Ali, moje suze manje su važne od toga da nekom djetetu spasimo život informacijom koja je nas skoro stajala istoga…

Krenimo ispočetka.

Oni koji su čitali moje članke lani znaju da smo prošle godine u 5. mjesecu bili sami bez tate puna dva mjeseca. Jedan malac jednu godinu, drugi dvije i pol, i stvarno mogu reći samo da se sama sebi ponekad divim da sam preživjela taj period. Djeca mala, muža nema, konstantna vozikanja na relaciji Rijeka – Pag… baš je bilo jako intenzivno.
Kakve to ima veze s mojim današnjim postom i zašto o tome pričam?

Pa, na to jutro, ponedjeljak, 21. Ožujka 2022. probudila sam se s grčem u želucu. David je išao na 2 dana na službeni put, a ja sam ostajala sama s djecom i psom. Imala sam osjećaj kao da odlazi na sezonu i da se moja trauma od lani ponavlja. Štogod da sam učinila da racionaliziram strah – nije djelovalo. Na kraju dana sam tek shvatila zašto: nije to bio strah. Bio je to predosjećaj.

Odradila sam jutarnju smjenu puna elana, izignorirala tu muku koja mi je visila nad glavom, otjerala oblake i prizvala sunce. Složila sam cijeli plan u glavi.
Otići ću po djecu u vrtić, ostat ćemo u parku, učit ćemo engleski i peći palačinke popodne…

Došli smo do parka.
Pokupila sam ih, čak Vigo nije prigovarao da ne želi ići kući već je rado otišao gdjegod sam predložila.
Na odlasku iz parka svaki od njih je uzeo svoj štap, te smo polako stepenicama išli prema kući.
Na tim istim stepenicama Tino je odlučio taj svoj štap zamijeniti za drugi… već sam krenula da mu kažem, nemoj, imaš ovaj, i zaključila da ću samo dobiti nesretnog dvogodišnjaka koji će lakomoguće upasti u tantrum. Nije bitka koju želim voditi, zaključila sam, i pustila ga.
Greška broj jedan.

I u bezbrižnoj dječjoj igri treba biti na oprezu

On je sav sretan mahao tim štapom i vikao “to je mač, to je mač”, dok odjednom nije počeo jako plakati i nije mogao otvoriti oko.
Pretpostavila sam da se udario štapom u oko. Nisam vidjela krv, tako da sam samo sjela kraj njega i sačekala 3, 4 minute da mu prođe. Još sam razmišljala da odem do ljekarne pitati da mi daju one maramice za čišćenje oka, ali sam zaključila da mi se ne da posuditi maramice i onda s njih dvojicom ponovno se spuštati sa 6. kata da bih ih platila. Jer, tko nosi novčanik kad ide po djecu u vrtić?!
Greška broj dva.

Nastavili smo nakon tih nekoliko minuta na stepenicama polako prema kući.
Tino je uporno pokušavao trljati oko, ja sam mu ponavljala da to ne čini jer su mu rukice prljave, i tako smo nas troje korak po korak 10ak minuta hodali do 2. kata naše zgrade… e, tu kreće show.
Pogledam ja svoje mlađe zlato, a ono, oko mu oteklo.
Ali, ono, otiče na očigled.

Sekunda pauze u kojoj razmišljam i izvrtio mi se cijeli moj i njegov život pred očima. Znaš ono kad jedna sekunda traje tri godine? E, pa ova je trajala 5.
Još jedan pogled na oko, koje je već tu jednu sekundu kasnije još veće…

I akcija!

Dižem ga, i trčimo na 6. kat. Vigo je negdje usput zakukao kako i on želi da ga nosim, ali samo sam mu rekla kako Tino nije dobro i moramo trčati oprati ruke.
Ulazimo u stan, Had se veseli, ali mi samo jurimo pored njega.
Perem ruke, njima i sebi, još mi Vigo govori kako mu zalijevam rukav jakne… nema veze, bebo, sada to nije važno.

Trčim iz kupaone.
Gdje, što sada?
Zovem Martu. (Marta je kuma moje sestre, specijalizantica na oftalmologiji.)
Ne javlja se.
Zovem mamu. Javlja se. Taman me htjela nazvati da se nađemo, kaže. “Mama, mama, nije Tinko dobro. Što da radim?! Otiče mu oko, ne znam što je bilo..”
Dolazimo po tebe, kaže mi mama, ona i sestra, taman kreću iz grada.
Zovem opet Martu.
Javlja se. Objašnjavam joj da je oko s obje strane otečeno i da su joj po licu počele izbijati crvene točke, i ona mi kaže da je u pitanju alergijska reakcija. Pravac Kantrida, oko ćeš kasnije rješavati.

Mi trčimo van iz zgrade i na izlazu srećemo Evana. Susjed student preko puta koji obožava Tina i Viga.
Veseli im se, a onda mene pogleda… Nije dobro, kažem.
“Ćeš da te vozim?”
Da. Nemamo 5 minuta vremena, vozi moj auto i pričuvaj mi Viga dok moji ne dođu na hitnu.

Jurimo na Kantridu (meni se činilo da se vučemo, da smo stali na svakom semaforu i da su vozači još jedno 30% sporiji nego inače…) Evanu sam samo rekla, koliko god možeš i usudiš se po gasu, stisni.
Gledam Tina, a on i dalje otiče.
Oko, obrazi… sav je otečen.
Pogledam Viga, da mu objasnim kako će sada ostati s njim dok teta Anja ne dođu… a ono, zaboravila sam ga vezati u sjedalici. Jadno dijete!

Ulazimo na hitnu, kažem da mislim da je alergijska reakcija

Tino je već u polunesvjestici, cijela lijeva strana lica otečena, nije dobro. Nijeeee dobroooo!!!
Teta na prijemu mi je samo mahnula prema hitnoj ambulanti, pokazala put i doviknula nešto.

Kad ga je doktorica vidjela, samo me pitala koliko ima kilograma i rekla mi da ga skinem.
Inekcija jedna (adrenalin), braunila i dva puta neki antihistaminik.
Jadničak urla, vrišti, oko ne možemo otvoriti.

Nakon 10ak minuta je otok po licu malo splasnuo, te su nas s bocom infuzije smjestili u sobicu do.
Tino i dalje plače neutješno i ne može se smiriti.
Pola sata kasnije, oko je i dalje jednako otečeno, i otok ne splašnjava, te doktori zovu još jednog kolegu na konzultacije, i oni nas šalju na oftalmologiju.
U međuvremenu su mu dali lijek protiv bolova pa je prestao plakati, i čak u autu malo zakunjao. Moja seka je s nama, Vigo je s bratićem i mojom mamom kod Anje kući, a Evan je vratio auto na Belveder.

Na oftalmologiji nisu uspjeli ništa. Otok je toliko velik da ne mogu otvoriti oko, niti pomoću štipaljkica, niti na bilo koji drugi način.
Šalju nas kući uz upozorenje da ako se bude gušio po noći obavezno idem na Kantridu.
Znaš da nisam spavala tu noć.
Još je negdje oko 2 ujutro počeo plakati da ga boli pa sam mu dala dozu paracetamola, a on je, nakon što je popio istu, počeo kašljati i nakašljavati se… uh joj, muko moja.

Prenoćili smo, i drugo jutro idemo na oftalmologiju

Kako sam cijelu noć ležala u krevetu i vrtila se, razmišljala sam između ostalog i što se to točno moglo dogoditi i od čega tolika reakcija.
I sinulo mi je!
Drugo jutro sam na oftalmologiji prijavila da sam na stepenicama gdje je došlo do prvog plakanja i boli u oku, što je moralo biti okidač, vidjela gusjenice.
Da, gusjenice!
Borov prelac!
Znaš one za koje se po FB grupama upozoravaju da su opasne za pse?
E, pa opasne su i za djecu.
Doktorica mi je samo kimnula glavom i rekla… da, to objašnjava sve.

Borov prelac

Ona je uspjela otvoriti oko pomoću štipaljki pa mi je nešto ukapala, pogledala oko, i rekla da se vidimo sljedeći dan.
I tako smo mi već drugi tjedan na kontrolama na oftalmologiji u nadi da ćemo izbjeći dodatne komplikacije koje te gusjenice mogu donijeti u kombinaciji s okom.
Prema riječima naše dokotirce na oftalmologiji, komplikacije su moguće još dugo nakon same akutne reakcije.
Moguće je da dlačice tih gusjenica uđu u rožnicu i rade komplikacije.
Moguće je da dugo, dugo kasnije i dalje to problem.

Uglavnom, evo nas, 12 dana kasnije, i idemo, nadamo se, danas na zadnju kontrolu.
Oko je zaraslo, otok je splasnuo, upala se povukla, a doktorica i dalje dlačice ne vidi. Pa ćemo, nadam se, pretpostaviti da ih ni nema, i da smo ok.
Izbjegli komplikacije kad skoro nismo proslavili 2. rođendan.
Kako bi moja kuma Dunja rekla, “Svako dijete barem jednom u životu skoro umre. Ali vi ste dobro pobijedili statistiku.”
Što se točno dogodilo nikada neću znati. Da li se pogodio štapom u oko, a štap je bio kontaminiran od gusjenica? Da li mu je pala na oko (bili smo točno ispod bora)? Kako je do kontakta došlo? Ne znam. ALi znam da je, i da je moja brza rekacija spasila njegov život.

Nedovoljno se zna o opasnostima koje gusjenice nose

Ja sam ih viđala po tim istim stepenicama tjednima prije, svakodnevno, dok smo išli iz vrtića, i nisam ni krajem mozga povezala da bi one mogle predstavljati opasnost za moju djecu. Nisam čak ni za Hada povezala da su opasne, iako znam da se na njih upozorava upravo u tom kontekstu.
Tako da, ako ih negdje vidite, prijavite komunalnom redarstvu.
Naš je vrtić prijavio da ih ima na tim stepenicama iznad, i došli su i počistili cijelo to područje.

Ono što mi je jedna klijentica otvorila oči; možda nam je ovaj incident spasio život.
Obzirom na tako jako veliku alergijsku reakciju, moguće je da je alergičan i na neke druge stvari. Možda bi nam ubod ose na Pagu bio koban ako nismo spremni… a sada ćemo biti spremni.

Zahvalna i s pozitivnim mislima zatvaram ovaj današnji članak, te se nadam da ću uskoro opet uhvatiti dovoljno vremena da stavim nekoliko slova na papir, u svrhu poticanja zdravlja kod tvojih mališana i poticanja tebe da budeš bolja verzija sebe.

Stay Active
Iva