Dragi roditelju,
Dobrodošao u našu novu rubriku – zdravlje, gdje će između ostaloga izlaziti i ovi članci o sportu i tjelesnoj aktivnosti.
Pišem ti kao majka dva dječaka, dvogodišnjeg Viga i 9-mjesečnog Tina, te kao voditeljica i vlasnica dva velika projekta – Mini Freestyle skupine i Numinous škole stranih jezika, koji oboje djeluju u Active centru u Rijeci. Ovu ću ti kolumnu pisati kao glavna trenerica parkour treninga i prva osoba u Hrvatskoj koja je pokrenula parkour treninge za djecu, te se nadam da će ti moje 10-godišnje iskustvo pomoći da kreativno i kvalitetno osmisliš i prevedeš vrijeme sa svojom djecom.
Prva tema s kojom bih voljela započeti ovaj serijal je možda najvažnija, a često jako zapostavljena ili zanemarena od strane roditelja:
“Što sve djeca uče kroz sport i zašto je on toliko važan za razvoj najvažnijih bića u našim životima?”
Stalno slušamo o važnosti tjelesne aktivnosti za djecu, ali jesmo li svjesni što to u stvari znači? „Kretanje je važno“ jednako je generična riječ kao i „Dijete je dobro“… znači sve i ništa odjednom.
Organizirane sportske aktivnosti programirane su na način da kroz višemjesečne cikluse rade na razvoju svake od ovih komponenti, a ovisno o starosti djeteta i vrsti sporta, naglasak je na raznim aspektima istih.
Međutim, aspekt tjelesnog razvoja nije uvijek najvažniji.
Kada krenuti poticati dijete na kretanje? Od rođenja.
Vigo je s dvije godine puno napredniji od svojih vršnjaka, a ni Tino ne zaostaje. Zašto? Jer smo ih od prvog dana poticali da se kreću. Čim smo došli iz rodilišta, stavljala sam ih u potrbušni položaj i uvijek ih puštala da istražuju svoju okolinu, pokret i tijelo bez puno intervencije. Nije uvijek lako gledati ih kako padaju, ali realno, naše reakcije samo ih zaustavljaju, a 99,9% padova apsolutno su normalni i čak i poželjni. A u onih 0,1% slučajeva sami će nam dati do znanja da nešto nije u redu i da ih treba malo utješiti i pomaziti, ili pak u rijetkim slučajevima intervenirati.
Možda nije mjerilo, ali Vigo je s 10 mjeseci napravio svoje prve samostalne korake i danas sunožno naskače na stepenice (da, da, skače prema gore), a Tino je na dobrom putu da ga jednako tako prati.
Zaključak svega – pusti svoju djecu da se kreću, potakni ih na zabavne aktivnosti, i čim je spremno, ubaci ga u neki sport. Ne mora to biti profesionalni sport, ali postavite neke dogovore kako i koliko se u nečemu mora zadržati, kako bi steklo osjećaj odgovornosti, pomozi mu da izabere, budi uz njega kad mu je teško i gledaj ga kako raste u još kvalitetniju i bolju osobu.
Tekst: Iva Kolacio Antonić